Ranih osamdesetih godina, prvi put se pojavio pojam licnog kompjutera, a sa njim i “kompjuterofobija”. Oni koji su patili od ove cudne bolesti imali su simptome odbijanja, strahova, anksioznosti i odbojnosti. Sve ovo je objašnjeno u knjizi “Žene i kompjuteri” iz 1996. godine.
Psihološki strah od dodirivanja kompjutera ili mogucnosti oštecenja je bio jako cest, a dovodio je do toga da se izbegava razgovor ili informisanje o kompjuterima, jer su se plašili da ako neko zna nešto o njima može da ih zameni mašinom, pa su masovno racunare ignorisali.
Da bi se rešili ovog problema, strucnjaci su na razne nacine pokušavali da približe digitalni svet masi. “Ljudi ne razumejau da je ucenje rada na racunaru više kao ucenje da sviraju neku muzicki instrument, nego da o tome razmišljaju kao da treba da prate pravila kako da koriste neki elektricni uredaj kao što je toster”, napisao je Pol Štrasman 1985. godine.
Mediji probali da pomognu
Nekoliko tadašnjih izdavaca uporno su pokušavali da narodu prošire svest o “kompjuterofobiji” i nudili su im savete kako da se reše ovog problema. “Najbitnija stvar koja mora da se zapamti o ovome je da je to samo prirodna reakcija na nešto novo i nepoznato. Dozvolite sebi da ne razmišljate o tome neko vreme… Provedite vreme uceci o ovom izumu i dajte kompjuteru šansu da se pokaže pre nego što odlucite da ga nikada ne koristite! Ne zaboravite, vi imate kontrolu, a ne kompjuter!”, hrabrili su narod.
Do devedesetih godina, ovaj problem je i dalje bio aktuelan, a onda je krenula nova paranoja – “sajber svemir”, prema kome poneki ljudi i dalje imaju negativnu emociju ili strah.
Pratite Sport na Facebooku i Twitteru

21:47
Dejan
Posted in: 
0 comments:
Постави коментар