Dok se ocekuju zakljucci istrage americkog tužioca Klinta Vilijamsona, koji predvodi operativnu grupu za specijalne istrage Evropske unije u vezi sa trgovinom organima na Kosovu, uveliko se spekuliše ko bi na tim optužnicama mogao da se nade. Dva dokumenta glavni su izvor tih medijskih pretpostavki. Prvi je izveštaj švajcarskog senatora Dika Martija na osnovu koga je pre tri godine Parlamentarna skupština Saveta Evrope, sa 169 glasova "za", usvojila rezoluciju o nehumanom postupanju prema ljudima i nelegalnoj trgovini ljudskim organima na Kosovu. Vode OVK zaradivalisu i do 45. 000 dolara od izvadenih organa po osobi
Drugi je izveštaj Unmika iz 2003, koji je je u novembru te iste godine dostavljenom Tribunalu u Hagu. Prema tom izveštaju, cije sve detalje objavljuju "Vesti", vode Oslobodilacke vojske Kosova zaradivale su i do 45.000 dolara od izvadenih organa samo jedne otete osobe. Izveštaj se zasniva na svedocenjima osmorice kosovskih i Albanaca iz Crne Gore, bivših pripadnika OVK.
U izveštaju se navodi da je izmedu 100 i 300 ljudi oteto i traktorima i kombijima prevezeno u pritvorske objekte na severu Albanije koji su se nalazili u ili u blizini gradova Kukeš i Tropoje. Vecina njih su bili muškarci srpske nacionalnosti sa Kosova zarobljeni u periodu od juna do oktobra 1999. Pocetkom avgusta te godine neki od njih (izmedu 24 i 100), kako se navodi, prevezeni su sa severa Albanije u privatne kuce i industrijske objekte u blizini grada Burel, 110 kilometara jugozapadno od Kukeša. Zatvorenici su prevoženi i u pritvor u blizini mesta Peškopi, oko 50 kilometara istocno od Burela. Iz centralne Albanije potom su ponovo prevoženi, u malim grupama, do privatne kuce južno od Burela, gde je napravljena improvizovana klinika, piše u izveštaju Unmika.
Tamo su korišceni medicinska oprema i osoblje da bi se zarobljenima vadili organi. Oni bi potom umirali. Njihovi posmrtni ostaci su sahranjivani u blizini. Organi su transportovani do aerodroma Rinas u blizini Tirane (oko 75 kilometara južno od Burela) i prevoženi van Albanije, piše u izveštaju.
Deo zarobljenih je prevezen u "kliniku" u blizini Burela, a u toj grupi je bio i manji broj žena sa Kosova, Albanije i istocne Evrope. Poslednja isporuka zarobljenih bila je u prolece ili rano leto 2000. godine.
Odgovarajuci na pitanja Unmikovih istražitelja, cetvoro svedoka je izjavilo da je direktno ucestvovalo u transportu najmanje 90 etnickih Srba i drugih u pritvorske jedinice u severnoj i centralnoj Albaniji. Njih troje je izjavilo da je isporucilo zarobljene u kucu u Burelu, dok dva izvora tvrde da su ucestvovali u sahranjivanju posmrtnih ostataka u blizini kuce, a jedan da je ucestvovao u isporuci organa na aerodrom Rinas. Niko od njih, kako su izjavili, nije bio svedok medicinskih procedura.
U izveštaju Unmika naveden je i spisak desetoro Srba koji su, prema svedocenjima osmorice, odvedeni u Albaniju.
Vlastimira Stojanovica i Dragana Jacimovica videli su u grupi Srba koji su transportovani iz Suve Reke u Albaniju krajem jula i pocetkom avgusta 1999. Zlatko Antic viden je u grupi koja je sa lokacije u blizini Prizrena prevežena u Albaniju u istom vremenskom periodu. Siniša Vitoševic, Gradimir Majmarevic, Dragoljub Slavkovic, Mladen Vasic, Mileta Ðukic i Pera Ristic, videni su u pritvoru u blizini Tropoje, takode krajem jula i pocetkom avgusta 1999. godine. Sladanu Fan je video prijatelj jednog od svedoka u pritvoru u Preškopi u septembru ili oktobru 1999. godine.
Jedan od svedoka opisuje kako je ucestvovao u tri "isporuke" zarobljenih i leševa sa Kosova u Albaniju. Dva puta je prevozio zarobljene u "kliniku" u centralnoj Albaniji.
- Moja prva isporuka sa Kosova je bila 20. jula, druga oko 23. i poslednja pocetkom avgusta. Jednog jutra došao sam kod pretpostavljenog i on mi je rekao da mu je RZ zatražio da nabavi vozaca za neki posao. Znao sam da je ta grupa opasna, jer su bili poznati po ubijanju Srba u Pašinom Selu. Receno mi je da bi trebalo da prevezem kamion od Peci do Prizrena - navodi svedok.
Pred Prizren, dodao je, receno mu je da skrene ka Suvoj Reci. Kamion je zaustavio kilometar nakon mesta Ljutoglav.
- Tamo je bilo 30 zatvorenika, medu njima i jedna žena, kao i desetorica OVK vojnika. Zatvorenici su ocigledno dugo pešacili. Bili su prašnjavi i prljavi, a neki od njih su imali modrice. Atmosfera je bila normalna, i na pocetku sam pomislio da ce ih menjati za naše ljude. Jedan vojnik OVK je ispitivao par Srba. Jedan od njih je rekao da je Dragan Jacimovic iz Šilova. Imao je oko 40 godina - navodi svedok. - Ostali Srbi su bili iz Ratimlja, Oceruše i Gnjilana. Ljude su uterali u kamion.
Na izlasku iz Prizrena, kako dodaje, morao je da zaustavi vozilo zbog problema sa gumom.
- Kraj glavnog puta je prošla grupa od 15 zarobljenih Srba. Ispred njih je polako vozio džip sa pripadnicima OVK. Cetvorica pripadnika OVK hodali su pored Srba. Stali su da zapale cigaretu. Medu njima sam prepoznao Vlastimira Stevanovica iz Prizrena. Radio je kao konobar u Vojnom klubu u Prizrenu i imao je oko 30 godina. Nekoliko Srba je nosilo uniforme. Receno mi je da su zarobljeni iz MUP-a i vojske. Pitao sam jednog iz OVK šta ce raditi sa njima. On mi je odgovorio da ce vežbati secu drveca u Albaniji. Ta grupa je skrenula desno sa glavnog puta i prešla u Albaniju preko Paštrika. Mi smo vozili do Kukeša. Prešli smo granicni prelaz Morine. Saobracaj je bio veoma gust i niko nas nije zaustavio na granici. Izbeglice su se vracale i bilo je puno kamiona koji su išli u oba pravca. Stigli smo u Kukeš oko cetiri po podne. Kada smo tamo stigli, prešli smo na drugi put i skrenuli desno. Tamo sam ostavio Srbe - ispricao je pomenuti svedok.